Bio je utorak, 9. novembra 1993. godine. Zelenom Neretvom tekla je krv pomiješana sa suzama mostarskih majki, očeva, braće i sestara. Rat je bjesnio, agresija na Bosnu i Hercegovinu dobila je još jednog neprijatelja. A onda su se, na sve to, bojovnici HVO-a potrudili da Neretvom poteče još više suza: artiljerijskim projektilima srušili su Stari most u Mostaru, biser osmanskog arhitekte Mimara Hajrudina, most koji je izgrađen 1566. godine i koji je preživio dva svjetska rata.
Danas, trideset godina nakon ubijanja i razaranja, više od ubijanja i razaranja boli argumentacija kojom ruštelji pravdaju taj čin. Mostarci, poslovično skloni šali, i u najtežim trenucima govorili su: “Napravit ćemo mi još stariji most.” I napravili su. Stari most obnovljen je 23. jula 2004. godine, a godinu dana kasnije uvršten je na UNESCO-ovu listu zaštićenih spomenika kulture. Mišo Marić je rekao: “Kad je Most bio star, ja sam bio mlad. Sad kad je most mlad, ja sam star.” A Kemal Monteno mu je spjevao stih:
(…) “Ja pogođen nisam, ni umro ni pao,
Samo sam morao skočiti dole
Nastavit ću tačno tamo gdje sam stao,
Izronit će stari za one što ga vole.”
Da je Stari most puno više od mosta potvrđuju sve umjetnosti.
Na naslovnici je slika (akril na platnu) banovićkog slikara Senada Begića.
SSB
