O njima mi piši: Mujo Mešić (1961-1992) SAV BESMISAO RATA U OČIMA MALOG SENADA

Čovjek nikad ne zna da li mu je fotografija, koju je upravo načinio, posljednja u životu. Taj trenutak mu može značiti puno, ali i ne mora. Može to biti još samo jedna u nizu fotografija koje ćemo smjestiti u porodični album. Tako je doduše sa svim: i sa izgovorenom riječi, i sa pogledom na pejzaž, i sa stiskom ruke, i sa pročitanom knjigom, i sa posjetom ljekaru, i sa svadbom…

No, ova fotografija je – ne znajući kako i zašto bi mogla biti važna i po čemu se uopće može razlikovati od svih drugih fotografija oca sa svojim sinom – postala upravo to: posljednja fotografija.

U srijedu, 23. novembra 1991. godine, majka Senija, na Gradini u Tuzli, donijela je živo i zdravo dijete. Bila je srijeda, stiješnjena između početka (nedjelja, ponedjeljak, utorak) i kraja (četvrtak, petak subota), baš kao i ova fotografija, baš kao i sudbina koju će doživjeti junaci na njoj. Dijete je zakmečalo, a majka je istog trena pala u komu u kojoj je mrtvim snom snila cijelih pedeset dana.  

– Je li se porodila? – pitao je radosni otac službenicu sa druge strane telefona.

Nakon potvrdnog odgovora uslijedilo je potpitanje: – Kako je dijete?  

– Mali je dobro!

– A kako je Sena? – požurio je i sa drugim pitanjem.

– Sačekajte da spojim doktoricu – kazao je umilan ženski glas, odajući na tren opreznu ženu.

Čekanje od desetak sekundi pretvorilo se u vječnost, a onda je doktorica sa druge strane priupitala:

– Jest li Vi Mujo Mešić, Senijin suprug?

– Da, ja sam, kažite mi kako je Senija?

– Uvaženi Mujo, nakon poroda, došlo je do komplikacije poznate kao postpartalna preeklampsija, odnosno eklampsija. Pojavila se odmah nakon poroda i mi činimo sve da stabiliziramo vitalne funkcije rodilje. Visok krvni tlak…

Mujo nije dalje slušao, ispala mu je slušalica i on je u dva koraka iz Banovića stigao na Gradinu. Sena je već bila u komi kad je ušao u porodiljsko odjeljenje.

Sredinom januara 1992. godine cičala je zima, cičala je kao slutnja golema zla, kao zmija u procjepu. Prestupna je godina i svašta od nje možeš očekivati. Mrki gavranovi kružili su poderanim nebosklonom kad su Senu spustili u mezar. Bože, je li Sena makar uspjela vidjeti svog sina? Je li ga privila na grudi i pomilovala?

Kako je sve ovo podnijela Senina majka Fatima, ta robinja kojoj Bog svakodnevno pod noge stere kušnju za kušnjom. Zli jezici kao crvi rovili joj rane: „…nije ona pala u komu, nju su doktori „uputili“; pala s kreveta; je l’ ona imala onu epilepsiju?…

Uzvišeni Gospodar samo je rijetke ljude nadahnjivao da u ovakvim situacijama pruže riječi utjehe. Ali i njihova su usta tada bila zalivena voskom. Utjeha i spas samo su kod Boga Jedinoga. I nigdje drugo. Znala je to majka Fatima, znao je to Mujo.

Maleni Senad – zar se to ne vidi na fotografiji – gledao je u objektiv kamere, u taj maleni otvor kroz koji ulazi svjetlo, gledao je očima zbunjenog dječaka. Od trenutka – kad je nastala ova fotografija pa do one nedjelje, 30. augusta 1992. godine na Bradinju kad je njegov babo Mujo golim prstima stao pred neprijateljske avione i helikoptere – prošlo je tako malo, toliko malo da Senad nije ni prohodao. No, ni tu nije kraj ovoj tragediji. Mujino tijelo ostalo je sa druge strane fronta. Rašid Mešić, Mujin otac sa kćerkom Azeminom i Seninim babom Huseinom nekoliko mjeseci kasnije otišao je na tužnu i mučnu razmjenu kako bi identifikovali Mujine kosti.

Na dan Mujine dženaze u Podgorju dijete je suzama natapalo jedan kraj čevreta Mujine matere, a niz drugi kraj su se slivale nenine suze. Mujina sestra kasnije je Senada odvela na sigurno, u Sloveniju jer, ono što se dešavalo u Bosni tih godina bilo je previše i za dijete u pelenama, a kamo li za odrasle ljude.

Senad, dijete u čijim očima se najbolje čita besmisao rata.

Tekst: Safet Berbić ©

Foto: Facebook