O njima mi piši: ISMET ZAHIROVIĆ (1950-2022)
U srijedu, 26. januara 2022. godine, na fb stranici Radio forme objavili smo autorski tekst jednog banovićkog pisca posvećen Ismetu Zahiroviću. Za samo pet dana ova objava, kako kaže fb analitika, imala je 25.807 pregleda, 8.290 angažmana, 402 lajka, 369 komentara i 52 dijeljenja. Dovoljan broj razloga da ovaj tekst postavimo i na našu stranicu.
Iso i Najla, mjera za ljubav
„U utorak, 25. januara na Bolji svijet preselio je Ismet Zahirović, sin Šaćira, banovićki gospodin, pred čijom se veličinom valja nakloniti do zemlje.
Iso i njegova supruga Najla bili su i ostat će mjera za ljubav. Nisi ih morao poznavati, nisi im morao znati čak ni ime da bi ih zavolio. Otprve.
Kad onako podruku prođu ulicom ti vidiš hodajući oreol ljubavi što sija u raznim bojama.
Ali, Iso i njegova Najla bili su i ostat će mjera i za bol. Bog je naime udesio da im život bude tužna i teška balada u kojoj se radost i tuga miješaju u uzastopnim nerimovanim stihovima.
Ljubav i bol, sve u jednom – jer njih dvoje i jesu jedno – hodaju tako ulicama grada rudara, ljubazno se smiješe i pozdravljaju sugrađane. A sugrađani, kad ih vide, vide samo ljubav. Baš kao u sevdalinci.
A malo je onih koji o njima znaju i ovo: 30. januara 1973. godine Najla je rodila blizance Admiru i Admira.
Ljubav je snažnom polucijom probila nebesa, sreća je sterala puteve, horizonti nade se otvorili. I sve je išlo kao u lijepom snu, sve do devedesetih godina prošloga stoljeća kad se nebo nad Bosnom smračilo. Ljudska dobrota morala je ukrstiti mačeve sa zvijerima rata.
Bradinj, august 1995. godine
Sunce je, tog četvrtka, 10. augusta 1995. godine, nekako brzo uronulo tamo negdje iza Krsta i Žednog vrha, a onda, na rovu broj jedanaest, na Bradinju: „Zzzzzzuf, Jače od detonacije odjeknuo je bolni vrisak ranjenih koji je uslijedio odmah poslije nje, ili je krenuo istovremeno s njom, ali je trajao duže. Čàri se odjednom našao u zraku, letio je zajedno sa dimom i prašinom i niko ga nije vidio. Mogao je samo čuti snažno zapomaganje malog Atka koji je krajnjim naporom vikao kao da je pritisnut nekim velikim teretom. Čàri je odmah vidio da je ostao bez desne noge, a i lijeva kao da nije njegova. Pod naletom noćnika dim se na proplanku brzo raziđe i tek tad je Čàri mogao oko sebe vidjeti stravičan prizor. Mirso je ležao u strani već ukočen, širom otvorenih očiju i potpuno iskasapljen, Atko ječi bačen uz obalu dok se crvene mrlje šire na bijeloj majici.“ (Safet Berbić, Edžel, ITD Sedam, Sarajevo 2001).
Atko je imao tek dvadeset i dvije godine. Bio je dobar frizer.
Čitava drama prethodila je ovoj tragediji. Naime, Admir Zahirović, Edib Čergić i Mirzet Rahislić nisu dobili očekivanu smjenu na liniji fronta pa su ostali u rovu.
Koliko ljudi je stradalo „greškom“.
Na zajedničkom spomeniku na gradskom groblju u Banovićima piše: „Ostadosmo da se ne rastanemo.“
Admira
U utorak, 11. augusta 2020. godine, dvadeset i pet godina kasnije, njegova seka bliznica, Admira, shrvana teškom bolešću napustila je ovaj svijet, ostavivši sa svojim mužem Bećirom Majdu i Dženana kako bi krv ljubavi i dobrote nastavila strukturu gena dobrih Zahirovića i Ikanovića.
I premda je nova bol stiskala grudi Ise i Najle, razjedala tkivo i gušila ih, oni su jednako šetali ulicama svoga grada, jednako osmijehom i ljubavlju pozdravljali svoje sugrađane.
Jedan prodavač cipela na banovićkoj pijaci, pitao me prošle subote: „Nisam danas vidio ono dvoje finih ljudi. Znaš, onaj nasmijani brko i njegova žena. Svake subote ih vidim, uvijek se lijepo jave. Da se nije šta desilo?“
Dvadeset je i šesti januar. U devet sati uči sala na gradskoj džamiji. Na Zidu kod Lunetove sajdžinice posmrtnica. Grad rudara cvokoće u suhoj zimi. Dolje, u Rudarskoj ulici mjauče ostavljeno mače. Preživjelo je sinoć na minus trinaest. Na trgu prostrto sintetičko klizalište. Sa razglasa Parni valjak – Kada me dotakne / ja protrnem / i bogove i vragove zovem / ako mogu vrijeme da zaustave…
Tako mi vremena. O, Bože, pomozi teta Najli.
BerSa©24.1.2023.
