PORTRETI BANOVIĆANA: SULEJMAN SULE SULEJMANOVIĆ, BANOVIĆKI DENNIS WEAVER

U 726. izdanju radijske emisije Radio forma, koja je u programu Radio Banovića emitovana u ponedjeljak 17. januara 2022. godine te na facebook stranici Radio forme (14.1.2022) objavili smo sjećanje na velikog čovjeka Sulejmana Sulejmanovića (1944-1997) pod naslovom 

Život je karambol

Tekst je izvorno napisan za potrebe monografije “65 godina Odreda izviđača ‘Plamen / Mijo Kerošević Guja’ Banovići” 2021. godine. Na našem web portalu ga donosimo u cjelosti, a povodom 30. godišnjice formiranja 119. Mbbr.

Ima tako ljudi koje bolje opiše fotografija nego brdo riječi. Posmatrajući lice Sulejmana Sulejmanovića na ovoj crnobijeloj fotografiji, slušajući šta govore njegove blage oči i šta zbori znakovita šutnja sa još blažih usana, čovjek se osjeti nedostojnim da bilo šta kaže. A opet, odšutjeti njegov životopis, značilo bi lakomisleno preći preko svega što je uradio za grad rudara.

Upoznao sam ga u kancelariji pomoćnika načelnika inžinjerije 119. Mbbr, u hladnoj i gladnoj zimi 1993. godine. Sjedio je za stolom nadnesen nad kartu. Na karti šema nekog minskog polja na nekom brdu koje u tom tenutku znači sve, a prije rata i naročito nakon rata nikome ništa. Navrh nosa naočale s pogolemom dioptrijom. Premda je završio Školu rezervnih oficira u Karlovcu tamo negdje ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća, ovaj oficir, inžinjer mašinstva u maskirnoj uniformi, usred rata, djelovao je nekako neprilagođeno, bezmalo nezgrapno i šlampavo.

Rekao sam mu tada da ni za njega ni za mene nije uniforma i da bismo obojica bili korisniji društvu kada bismo radili ono što najbolje umijemo.

Nasmijao se razvukavši oba brka, vidno prošarana sijedim dlačicama i dodao: „Nikome uniforma ne stoji, moj sinko.“ Začas smo se sprijateljili. Već sutradan igrali smo bilijar.

Filozofija svakog antimilitariste koji se zatekne u raljama rata jeste u osmišljavanju besmisla. U takozvanom oficirskom klubu, kako smo zvali prostoriju u kojoj je bio bilijar, bilo je zadimljeno. Dim je oslobađao svakojake mirise: od hercegovačke krdže do motane smrekine kore i na taj način snažio svjedočanstvo užasa kojega živimo. Priznao mi je da je karambol u Radničkom domu, gore na spratu, naspram murala Ismeta Mujezinovića, bio njegova strast. Volio je tu kombinatoriku, kinetiku kugle, rotaciju okruglog savršenstva, zvuk koji proizvodi crvena kugla u sudaru s jednom, pa s drugom bijelom kuglom, mehki dodir sa gumenom mantinelom, plavičastu kredu kiksa na vrhu štapa, tri boda, pa još tri… Kakav mašinac, kakav fizičar, kakav čovjek moraš biti da izračunaš sve te kutove, da u glavi začas iskombinuješ potez, da predvidiš sljedeći i tako sve do pobjede. Uz kugle koje plešu na zelenom stolu imali smo kad i razgovarati. Rijetko je kome Sule otvarao dušu no, meni se često povjeravao upuštajući me da uđem i u najskrivenije kutove njegove intime, a istovremeno ne govoreći ništa o svom životopisu. Nevjerovatno. Odmah sam znao: preda mnom stoji poseban čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Učitelj. Aristotel. Aristokrata. „Džaba ti škole, džaba ti nauke, ako nisi u kući odgojen kako valja“, govorio mi je.

A Sule je za to vrijeme imao karijeru vrijednu svake pažnje i poštovanja: srednja mašinska škola u Tuzli, smjer mašinstvo, pa mašinski inžinjer, pa poslovi i zadaci u RMU “Tito“ Banovići (rukovodilac tehničke pripreme, rukovodilac mašinskog održavanja bagera, tehnički direktor tehničkog održavanja, glavni inžinjer za održavanje, glavni inžinjer za investicije) pa društveni aktivizam (ferijalac, izviđač, akcijaš), pa partijski angažman (SKJ) i najzad, kao višnja na torti „glava porodice“, u najširem metaforičkom i aksiološkom smislu, dobar suprug i dobar otac. Na Omladinskoj radnoj akciji Šamac-Sarajevo (1978) Sule je bio komandant Omladinske radne brigade 7. novembar iz Banovića, brigade koja je bila najbolja na toj akciji, brigade koja je njegovala najsvjetliji i najsvetiji duh što je u krv banovićkog rudara ubrizgan još na omladinskoj pruzi Brčko-Banovići, tamo nekad od maja do novembra 1946. godine. Biografija vrijedna povelje „Počasni član društva“, i civilnog, i dioničkog.

Bila je subota, 15. marta 1997. godine kada smo na gradskom groblju u Banovićima ispratili Suleta na još jedan put, put kojega je sam trasirao a potom i besprijekorno inžinjerijski uredio: put dobra, put ljubavi i empatije, put milosrđa. Plakao sam kad sam pisao nekrolog. Sule je bio čovjek koji prašta, koji priznaje vlastite greške (premda ih nije ni bilo), koji se kaje, poštovao je sve ljude i prema svima se isto ophodio, nije volio nepravdu, nije volio siledžije, licemjere i prišipetlje, bio je izvrstan slušalac, brižljiv i pažljiv, ljubazan i pristojan, nije bio hvalisav… i da ne nabrajam.

Bio je hadžija a da nije ni vidio hadža. Dakle, bio je čovjek. Ukratko, izviđač. Pravi izviđač. Samo takav može poslužiti kao matrica za (oprostite na izrazu) „štancanje“ novih generacija izviđača. O kako bi svijet lijepo izgledao kad bismo makar malo ličili na Suleta, na banovićkog šarmera što je brkom najviše ličio Dennisu Weaveru, pravdoljubivom McCloudu, šerifu iz New Yorka, a dušom na učenjaka i duhovnog vođu. 

Pravila karambola kažu da je teoretski moguće igrati ovu igru bez vremenskog ograničenja i osvojiti nebrojeno puno bodova. Hm, kao da su pisana prema Suletu. Život je fakat karambol. Nemoj da te iznenadi, Karamba. Pjevaj, Baramba!

 „Oko nas se k nebu diže

Smreka, jela bor,

Baramba,

A pod njima pjesmu pjeva

Izviđački hor

Baramba“

Tekst ©BerSa 2021.

Fotografije: arhiv Radio forme