Novogodišnja čestitka Radio forme: GODINA ODLAZAKA I GODINA NADE
Onaj Koji Drži konce u svojim rukama udesio je da svijetom hode i dobri ljudi. Kao protuteža zlu, potvori, pljački i otimačini, uzdignuta čela podruku korziraju dobrota, pravda, solidarnost, bratstvo, zajedništvo, empatija… koračaju gradovima i selima prkoseć ljudskoj opačini. Neka nas služi dobro zdravlje, pokajmačeno rahatlukom i neka nas kao i rudare, prati sreća.
Za godinu koju upravo ispraćamo (2022) možemo slobodno kazati da je i ona godina odlazaka. Migracije, seobe, preseljenja, odlasci, departures, postoje otkad postoji i čovjek i pokretane su gotovo redovno nuždom i (vrlo rijetko) hirom. U islamskoj tradiciji ljudi sele, voljom Božijom, sa ovog na drugi svijet. Eufemizam je to za umiranje. Stoga, možemo kazati da postoji seoba za života i seoba nakon života. Nije li u oba slučaja čovjek tek marioneta na koncima nekog nebeskog virtuoza koji, mimo njegove volje, upravlja sudbinama homo sapiensa. Bit će da jest. Jer, kad bismo čovjeka pitali o seobama, on bi sasvim sigurno poželio da bude vječnik, poput El Hidra ili Ukletog Holandeza naprimjer. Premda, golemo je pitanje koliko bi čovjek bio sretan da živi gledajući kako mu umire i dijete, i unuk, i čitavo potomstvo. Kakvog bi smisla imala takva vječnost. Pitamo li pak pjesnike, jedni će pjevati imperativnim plačnim glasom „Ostajte ovdje“ (A. Šantić), drugi će bespomoćno konstatovati „Odoše nam djeca“ (Ć. Softić), a treći će nas hladno gađati gotovim definicijama „Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća“ (M. Selimović).
Sklapajući posljednju stranicu ove godine ne možemo a ne vidjeti kolone odlazećih: na početku godine Vlastimir Mijović, pa Aki Rahimovski, Ivica Osim, Massimo Savić i na kraju godine Edson Arantes Donascimento Pele. Svi, ama baš svi odlazeći imaju kartu u jednom smjeru (one way ticket).
Posljednjih trideset godina, koliko traje društvena transformacija, uzburkala su se etnonacionalna osjećanja, zarobila nas u 19. stoljeću i mi hodamo “korak naprijed natrag dva”. Usljed takve krize, koja traje prilično dugo, prijeteć da postane stanje, usljed stalnih ratova na Bliskom Istoku, a od 24. februara ove godine i u Ukrajini, riječ „migracija“ potisnula je u beskrajnom medijskom prostoru i zloglasnu „koronu“. Sad (bez maski) gledamo kolone odlazećih živih ljudi. Imaju li i oni kartu u jednom smjeru, gotovo je retoričko pitanje. Odoše djeca, moj Ćamile.
No, Onaj Koji Drži konce u svojim rukama udesio je da svijetom hode i dobri ljudi. Kao protuteža zlu, potvori, pljački i otimačini, uzdignuta čela podruku korziraju dobrota, pravda, solidarnost, bratstvo, zajedništvo, empatija… koračaju gradovima i selima prkoseć ljudskoj opačini.
Mi u Banovićima, ponosni smo na svoje rudare i spremni smo se potući braneći tezu da su to najbolji ljudi, ljudi iznad svega na Svijetu – „über alles in der Welt“.
Dok je rudara što svaki dan živ ide u zemlju, a iz zemlje se – gle čuda – vraća vedar i nasmijan, sa cigarom u zubima, dok je rudara i one boce ljute rakije što kruži „partijom“ pred vatrogasnim domom, dok je rudara što daje zadnju paru za liječenje bolesnih, za podizanje spomenika Hasanu Straševiću Beći, dok je rudara koji daruju svoju krv za koju medicina još nije odredila grupu i rezus faktor jer je po svemu posebna, dotle ima nade da će Plavom planetom ipak gospodariti dobro, plemenitost, čast i milosrđe… do dana kada Uzvišeni naredi meleku Israfilu da puhne u rog. Dotle, neka nas služi dobro zdravlje, pokajmačeno rahatlukom i neka nas kao i rudare, prati sreća. Sreća je uostalom sadržana i u rudarskom pozdravu.
Sretna Nova godina !!!
Tekst i fotografija: © Safet Berbić
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku JU „Centar za kulturu i informisanje“ Banovići.
