Portret partizana, antifašiste: MUHAREM MEMAGIĆ – MEMAGA

SA TITOM SAM SE RUČNO POZDRAVIO – NEMA BOSNE AKO NE BUDEMO ZAJEDNO U GRANICAMA ZAVNOBIH-a – MENI JE LOV PRODUŽIO ŽIVOT – VOLIO SAM ŽENE VIŠE NEGO MUŠKARCE – POPIJ TOLIKO RAKIJE DA TI VLADAŠ ŠNJOM – NIJE ČOVJEK KOJI NEMA NEKI HOBI

Uz Muradifa Hrvatovića i Ragiba Fočaka, Muharem Memagić Memaga bijaše jedan od posljednjih mohikanaca antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, koji je hodao ulicama Banovića. Onako odmjereno, sa šeširom na glavi, elegantno, svijetla obraza i uzdignuta čela.

(Tekst nastao 1. decembra 1998. godine*)

Imao je unikatno reljefno lice: čudnu mrežu bora život mu je spleo na čeonim kapcima izvlačeći ih na sredini preko obrva ka čelu baš kao da su zakačeni nekim nevidljivim nitima. Oni, što se bave frenelogijom mogli bi, na osnovu te simpatične igre bora uraditi zanimljivu studiju o karakteru.

Još kao dijete zaspao je Memaga pod lipom na krilu umornog oca, negdje na ukletoj kiseloj njivi bosanskoj da se obojica odmore od rada i sklone od kišonosnih oblaka. A onda je Bog s neba poslao munju i pogodio njom pravo u brižnog oca. Dijete je prespavalo očevu smrt u očevom krilu.

Muharem Memagić rodio se u znaku djevice, 20. septembra 1923. godine u selu Meštrići kod Živinica od oca Muje i majke Fatime. Bio je najstariji, a onda su na svijet dolazila mlađa braća Smajo, Šaban i Šahim pa kćerka Naza. Braća Smajo i Šaban bili su vrsni fotografi, a Šaban je svojedobno bio predsjednik Foto-saveza BiH.

Svodeći tako račune i Muharem sebi često postavi pitanje: „Šta bi bilo da onaj dan pod lipom…, uh… ja… ko bi djecu školovao i izveo ih na selamet. Ovako, sve je bilo na meni, na najstarijem sinu. A otac nam nije dao u školu, jok, samo nas je slao u mekteb. U partizane sam otišao 1943. godine, nekako u oktobru, et’, čim je pala Tuzla. E, kad su napadnute Živinice, odmah sam se prijavio u Drugu krajišku brigadu. Bilo je to nekako uz Bajram i s tom sam jedinicom gulio do kraja rata. Bila je to borbena i disciplinovana brigada. Išli smo preko Vlasenice, Han-Pijeska pa do Rogatice. Usput smo zauzeli Sokolac koji je tada bio pun ustaša. Najviše smo ratovali oko Foče i često se vraćali na Sokolac. Onda smo išli i na Sarajevo, ratovali na Kasindolu da bi se potom, preko Kladnja zaputili ka Konjuhu i Zelemboju. Slagat ću ti, dvadeset prvog, jal 22. decembra smrzli i sleđeni pregazili smo hladnu Krivaju i uputili se ka Zivijezdi. Gadna i divlja planina. Dva dana smo bili u obruču, probili se nekako na Božić i stigli u Vijaku. Eh, majko moja, tu smo se zaušljivili. Ja belaja sa ušima da samo vidiš. Ne d'o Bog nikome.“ Tu je malo zastao, ponio ruku ka kosi, potom pomilovao bradu i počešai se iza uha kao da traži neku zaostalu uš, a onda je nesvjesnom kretnjom vratio ruku ponovo na sijedu kosu usput dodirnuvši žute brkove. Žute od duhana. „Naočit sam s brkovima, je l’ de?“, pitao je kroz smiješak.

„Iz Vijake smo se vratili ponovo na Zvijezdu da spasimo Veljka Lukića Kurjaka koji je gore ostao ranjen. Pronašli smo ga i prebacili do Šekovića. Čujem da su ga tamo našli četnici i ubili ga. S četnicima smo imali dosta sukoba, a naročito tamo oko Foče. Jedan novi zadatak vodio nas je preko Durmitora („Je l’ ‘no anamo onaj s Durmitora?“, pita me. „Jest“, odgovaram mu kratko.), a onda za Berane i Žabljak. Govorili su da je taj Žabljak najviše naselje u bivšoj Jugoslaviji. To nisam znao, nit sam provjeravo, ali da je visoko visoko je. Tu su nam dali uniforme engleskih vojnika i poslali nas u Srbiju. Napadali smo mi i na Šiptare, ali nejma govora, mnogo je i njih krenulo s nama. Eh, Kopaonik, Kopaonik ti je bio jako četničko uporište, uh, ali slomili smo ih. Onda smo otišli za Brus i Aleksandrovac. Tu smo se slikali. Ček’, ček’, samo malo.“

Memaga za trenutak zastade i iz torbe izvadi fotografiju, crnu, bijelu, žutu. Torba je bila crna, kožna, stara i izlizana i podsjetila me na one torbe koje su po selima nosile berbe i sunetile djecu, a fotografija je pokazivala samo dio jedinice.

„Vidiš ovaj ovdje, ovaj ovdje sa mitraljezom, to sam ja, a ovaj mali u gornjem redu desno, s puškom, to je naš Ragib Fočak. Bio je dobar i vrijedan Boga mi, svaka mu čast. Od početka do kraja s jedinicom. A ja, iako sam bio vodnik bio sam verziran za puškomitraljez i nisam ga dao nikome.“

Gledam čas fotografiju čas Memagu i uspoređujem Memagu nekadašnjeg i Memagu sadašnjeg. Na slici, pogolem momak, sočan od mladosti, krupan, mogao bi komotno biti nišandžija na protuavionskom mitraljezu pa i topu. Nizala su se pitanja: kako li je tada snažno lupalo njegovo bilo, koliko li je snage bilo u tim seljačkim mišicama, koji su ga ideali doveli u rat, zašto je tako ljubomorno čuvao mitraljez?

„U Aleksandrovcu je bilo dobro. Upali smo u vinariju, pravo u podrum, eh. Odmorili smo se desetak dana i krenuli u susret Crvenoj Armiji koja je dolazila iz Bugarske i na Ovčar-banji, na prelazu preko ceste, dok sam štitio minerski vod ja sam ranjen, i to dobro ranjen. Dva dana i dvije noći vozili su me konjskim kolima do bolnice u Valjevu. Onda sam iz Valjeva avionom prebačen u Bari, u Italiju, gdje je bila naša partizanska bolnica. Dva mjeseca poslije vraćen sam ponovo u Valjevo, a kad je, tri dana kasnije, oslobođen Beograd otišao sam tamo u bolnicu. Eh, tu nas je obišao Tito i ja sam se tad rukovao s njim. Pitao je doktora, pokazujući na mene: „Odakle je ovaj Boga ti?“ „Iz Bosne“, rekli su mu. „Ne sikiram se ja onda za njega“, rekao je Tito, „Bosanci su najbolji ratnici.“ Bogami, tako je govorio Tito.

„Liječenje me dalje vodilo preko Pančeva do Novog Sada. Tamo su mi rekli da je moja jedinica otiša u Zagreb. Eh, sad, Švabo je pri povlačenju sa Sremskog fronta poderao prugu pa sam se prema Zagrebu prebacivao nešto pjehe, nešto teretnim kamionima.

Znao sam samo jedno – morao sam naći svoju jedinicu. Malo sam se zadržao u jednoj crkvi u Dugom selu, u komandi Korpusa, baš u vrijeme kad je moja jedinica učestvovala u oslobađanju Zagreba. Mogu se pohvaliti da sam ipak bio među prvima koji su ušli u oslobođeni Zagreb. Onda sam dobio zadatak da iz Zelengaja pratim konvoj u kojem je bilo oko stotinu konjskih zaprega pokrivenih ceradom. Niko nije smio znati šta se krije ispod cerada. Naredba je bila jasna: pregazito dnevno i do četrdeset-pedeset kilometara i za sedam dana stići u Niš. Po obavljenom zadatku iz Niša sam prebačen u Mladenovac u nekakav dopunski bataljon, a to je ustvari bio sabirni centar ranjenih boraca. Tu sam bio cijeli mjesec dana, a onda sam ponovo, kao i iz Novoga Sada krenuo za Zagreb. Imao sam rijetku čast i sreću da čitavih pet dana provedem u zagrebačkom hotelu Esplanade. Aman jarabi miline. Krenuo sam dalje za svojom jedinicom preko Ljubljane  i Opatije i nazad opet do Ljubljane, a onda u Jesenice. Tamo sam ih našao. Bio sam pravo sretan. Igrali smo lopte. I Ragib je bi š njima. U Mojstrani, mjestu pred Kranjskom Gorom bio je kraj mog ratnog puta.

Po povratku, poslali su me u Kreku da završim osnovnu školu u invalidskom domu. Završio sam je za tri mjeseca. Zajedno sa Salihom Atićem, Mustafom Žunićem, Fehratom Hodžićem, sindikalcem i Nusretom Pirićem, Komitet me rasporedio iz Živinica u Banoviće u koje se narod već počeo naseljavati. Tako sam ti ja došao ovdje. Inženjer Novak, onda onaj Kemin otac, kako se zvao, ja Šaćir Halilović i ja, bili smo u Komisiji za određivanje lokacije za gradsko groblje. Stari Jovo Ostojić nam je predložio i mi smo prihvatili prijedlog da se gradsko gorblje izgradi na lokaciji na kojoj se danas nalazi, u Kičmi. Bio sam prvi predsjednik Općine sa sedmogodišnjim mandatom, jesam Boga mi. A šta ćeš, valjalo je, kako se kaže, organizovati rad općine u novim uslovima. Imenovao me predsjednik Sreza Mehmedalija Hukić. Kao aktivan društveno-politički radnik formirao sam SKOJ, bio sekretar Mjesne partijske organizacije, učestvovao sam u izgradnji pruge Brčko-Banovići. Ma, svašta sam ti ja. Danas sam eto predsjednik SUBNOR-a, da se malo pomogne ovoj šaki boraca što nas je još ostalo. Član sam predsjedništva Saveza za sport i rekreaciju invalidnih osoba općine Banovići i tako, et’, volim lov, ribolov, planinarenje. Ako se time ne baviš, ne možeš računati na dug život. Aja bome. Što se rakije tiče nikad nisam popio da ona vlada mnome, nego da ja vladam šnjom. I tako, da ti kažem: ne valja čovjek koji nejma neki svoj hobi. I nemoj ni o kome ružno govoriti. Kakva ti korist od toga. Eto, ako me pitaš, to je moj recept za dug i sretan život, ako si me to šćio pitat’, a jesi. I još nješto ti moram kazati’, neka ljudi znaju, neka novine zapišu: Nejma nama moj Šabanaga (ne znam zašto me nazvao imenom Šabanaga, a vjerovatno ne zna ni on), nejma nama druge nego zajedno. Ti si mlad i vidjet ćeš. Bosna mora biti u granicama ZAVNOBiH-a, ili je neće biti nikako.“

„Memaga, je pojasnio i zašto je 1953. godine, srušena jedina banovićka džamija, lijepa drvena građevina, jedna od od tri-četiri preostale drvene džamije u BiH i to baš za vrijeme njegova mandata na čelu općine.

Nasmijao se kratko, a onda brzo uozbiljio i potom počeo izgovarati riječi, čini mi se uhodanim redom, ali opet nekako kao da se čudi, otkud ja to ne znam: „Tako smo se dogovorili u Komitetu jer je postojao Urbanistički plan. Bio sam član komisije i otišao sam na lice mjesta. Bila je jako zapuštana i jedva sam ušao unutra od silnog trnja. Bila je to, nejma hasne, lijepa brvnara. Riješeno je ovako, da se u Radini  napravi nova pa je sva građa, nakon rušenja džamije odvučena i smještena u Mrljeviće. I onda, naša posla, malo po malo hapni ovaj gredu, onaj dasku, ona rog, onaj mahiju i et’. Nismo htjeli odmoć’. Boga mi. Po dogovoru i Rudnik je bio spreman pomoć’. Bilo je tu i neodgovornog odnosa, a moram priznati i komunističkog, onog ateističkog zanosa. Jedni su govorili da džamija treba, drugi su govorili da ne treba, baš kao i danas. Narod je bio nepismen da te Bog sačuva. Mi smo se uzdali u Đulbega, u Mujiće, Mujezinoviće al’, et’.“

Imam utisak da me lišio detalja koji mogu biti jako bitni za rasvjetljavanje tog dijela banovićke povijesti. Bilo je to u prvoj godini nakon velike suše, u eri goleme neimaštine, u vrijeme prvih štrajkova u Rudniku, u vrijeme kada Bog nije bio nimalo popularan. Ali i ovo što mi je Memaga rekao dovoljno je da se čovjek zamisli i nad onima koji grade pa se nemarno odnose i nad onima koji ruše izgrađeno.

***

Vjerujemo da naš dobri Memaga sada maršira nebeskim prostranstvima i pjeva koračnice: Konjuh planinom, Bandiera rosa i O bela ciao, ili pjesmu o lijepoj Kaćuši što čeka svoga dragog da se vrati iz rata: 

Расцветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой.
Выходила на берег Катюша,
На высокий берег на крутой.

*Ova priča nastala je 1. decembra 1998. godine. Napisao sam je za tuzlanske Narodne novine u kojima nikad nije objavljena. U elektronsku formu prenio sam je skoro istog dana 2. decembra 2016. godine. Muharem Memagić Memaga umro je u 82-oj godini, 1. augusta 2004. godine. Sahranjen je u Litvama, Živinice.

Godine 1997. sredstvima Saudijske Arabije i u tom stilu izgrađena je prva džamija u Banovićima, a nekako istovremeno, na mjestu stare samoposluge, sasvim blizu mjesta gdje je 1953. godine srušena drvena džamija, počela je nicati nova, velika džamija sa pratećim objektima. Prva džuma i teravija klanjani su u novoj banovićkoj džamiji u petak, 26. maja 2017. godine, odnosno 30. ša’bana 1438. h.g.

© Safet Berbić, tekst adaptiran za potrebe Radio forme, ponedjeljak, 8. maj 2017. godine