SJEĆANJA: MURADIF HRVATOVIĆ ČIČA (1926-2017)

Muradif Hrvatović Čiča bijaše uz Ragiba Fočaka i Muharema Memagića posljednji banovićki partizan, antifašista, čovjek koji je čitav život stavio u službu odbrane istine, dobra, pravde i slobode. 

Nadimak Čiča uvijek je bio privilegija odabranih ljudi. Naprimjer, jedan momak iz Novog Vinodolskog, imenom Slaviša Vajner također je nosio taj nadimak. Poginuo je početkom januara 1942. godine u svojoj četrdesetoj godini. I on je bio partizan, narodni heroj Jugoslavije i pripadnik Prve proleterske udarne brigade. Zvali su ga Čiča Romanijski. Iste godine jedan golobradi dječak iz Hrvata kod Lukavca, tek koraknuo u šesnaesto ljeto, po nepisanim pravilima porodičnog porijekla, stao je u antifašistički front i postao također Čiča. Nije znao za Slavišu, hrabrog židovskog sina i antifašistu, ali je itekako znao razlučiti dobro od zla. Slaviša je tako u Muradifu dobio dostojnog zamjenika, borca koji je odmah stao uz bok Muharemu Memagiću, Ragibu Fočaku i ostalim banovićkim antifašistima. I od tada je znao samo za uspjehe. Krvave, ali slavne. Drukčije valjda i ne može. Zajedno sa pripadnicima Šesnaeste muslimanske brigade, sa Vratnika i Kovača 5. aprila 1945. godine Čiča banovićki prvi je ušao u Sarajevo, a potom sa istom jedinicom razbio ustaške formacije na posljednjem uporištu NDH u Odžaku. Možemo samo zamisliti mladog a već zrelog Čiču, onako sa šmajserom o ramenu i petokrakom na titovki kako nosi zastavu kroz vratničku kapiju a potom je ističe na vrh Vijećnice i viče: „Sarajevo je slobodno!“

Ne postoji poziv kojim se mobiliše u antifašistički pokret. Ne! Antifašizam je sasvim intimna stvar: ili si antifašista ili nisi. Antifašizam se nosi iz kuće, u dobrom odgoju je on, antifašizam kola venama, antifašizam je stvar ličnog izbora. Skup istomišljenika jeste globalni antifašizam i da nije takvih ljudi, svijet bi odavno bio groblje ludosti.

A Čiča je bio antifašista od glave do pete, od trenutka kad je prvi put zakmečao kao beba pa sve do utorka ujutro, 12. decembra 2017. godine, do svog posljednjeg izdisaja.

Cijeli svoj život stavio je u službu borbe protiv fašista koji su, kao i svako zlo samo mijenjali dlaku, naizgled se povlačili, skrivali, maskirali, a u stvari uvijek bili tu. I Muradif je to znao i stalno nas na to upozoravao.

Nekada davno, u prvim godinama nove ere, rimski folozof i pisac Seneca je kazao „Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo“ i još dodao da je „život kao basna – ne mjeri se po dužini već po sadržini“. Zaista, fašizam je najveće zlo prošloga stoljeća i kao svako zlo uvijek se vraća. Pobijedit će ako nema onih koji će mu se suprotstaviti. A uvijek je bilo ljudi koji su bili spremni žrtvovati se i stati mu na put. Muradif je bio takav i bio je s takvima.

Društvena zajednica je Muradifov doprinos antifašističkoj borbi znala cijeniti. Orden za hrabrost, medalja za hrabrost, medalja zasluga za narod, orden zasluga za narod, orden rada sa srebrenim vijencem, priznanje za 29. novembar, Dan Republike, priznanje Lovačkog saveza, priznanje Saveza penzionera, samo su dio bogate riznice raznih društvenih priznanja jer sa završetkom Drugog svjetskog rata nije prestala Muradifova borba. Ostao je i dalje borac za afirmaciju svih pozitivnih društvenih vrijednosti, socijalno osjetljiv, rudar, općinski djelatnih, uvijek u službi naroda. I kao penzioner, svoje ogromno antifašističko iskustvo stavio je na raspolaganje odbrani Republike Bosne i Hercegovine tokom agresije 1992–1995 godine.

Pločnicima našeg malog grada još dugo će odjekivati koraci Muradifa Hrvatovića Čiče, čvrsti, zvonki, odlučni, antifašistički koraci, koraci koji znaju kud su krenuli i zašto su baš tuda krenuli. A krenuli su ka najuzvišenijim idealima: ka istini, ka dobru, ka slobodi, ka pravdi, da nas podsjećaju i opominju.

© Safet Berbić

Foto: Hatidža Hrvatović