STARI RUDAR: HAMID BOJIĆ ĐURO (25.4.1936-8.12.2020)

Opraštajući se od Hamida Bojića Đure, rudara iz jame Omazići u Radio formi smo 14. decembra 2020. godine kazali: 

U srijedu, 9. decembra 2020. godine, odmah poslije podne namaza mala skupina ljudi koju su činili rodbina i prijatelji uputila se blatnjavim putem iz Mrdića ka mezarju čudna imena – Brezumilo. Sitna kiša se dvoumila: i padala bi i ne bi. Bit će dovoljno suza za ovim čovjekom da bi Bog s neba slao još. Tog dana Mrdići su na bolji svijet, kako ga često umijemo zvati, ispratili Hamida Bojića, još jednog od simbola mrdićkih koji je zahvaljujući svojoj dobroti izašao izvan okvira Lojina i Memina brda, Grabika i Rudenika i Ćuprice i iz te oaze okružene sivilom laporca dopro do očiju, ušiju, do srca mnogih ljudi, diljem Bosne i Hercegovine, pa i šire.

Iz polupraznih kuća usput pojavila bi se na prozorima sa stidljivo razmaknutom zavjesom pokoja glavica, pokisle ovce brstile su sivu travu u Stavkama. Sićušna i jadna izgledala je povorka. Eh, da nije korone, bogami, Hamidagu bi ispratile hiljade ljudi: planinara, lovaca, rudara, furmana i gurmana, koridaša, mesara, pekara, Mrdićana i Grivičana, Tulovićana, Bučičana, Hrvaćana, Podgoraca. Ko još nije volio Hamida. A kako ćeš i ne voljet takvog čovjeka, čovjeka rudara, čija je mišica žilava ko grabova žioka, dlan upeko ko hrastova tahta, a srce mu veće od Zelemboja, Ravnog bora, Ždrijepčeva skoka, Konjuha, Zidina i Jelove glave – zajedno.

Kako ne voljeti i ne poštovati čovjeka koji je sve do utorka navečer znao rasklopiti i brdski top B1 i minobacač 120 milimetara i opisati sve njihove borbene karakteristike i namjenu. Naučio u vojsci napamet i nikad zaboravio nije. Kako ne voljeti čovjeka koji je toliko volio svoje volove da je sam znao gladovati, odvajati od svojih usta i davati njima. Kako ne voljeti pravednika koji je govorio isto kao i Meša Selimović a da ga nikad u životu čitao nije. Neće se ovo dopasti onima koji vjeruju u Boga: „Nigdje toliko licemjera kao u crkvama i džamijama“, govorio je Hamidaga razočaran licemjerima što padaju na sedždu a čim izađu iz džamije varaju i kradu. Kako ne voljeti čovjeka koji je bio toliko plemenit da je darivao gdje stigne i kome stigne. Kako ne voljeti kiblara, rudara koji je obavljao najteže i najprljavije poslove u jami i tako zaradio penziju.

Hamidove zgode i nezgode iz njegova sadržajnog, bogatog i, hvala Bogu prilično dugog života, imaju nerijetko antologijske razmjere: priča o hampamuku kod Heliosa, priča o gradiranju rakije (nategao bi špirit i rekao: „He jarane ima četeres i pet garant“, o ocu Bajri koji je preživio strijeljanje u II svjetskom ratu zato jer je pred streljačkim strojem proučio naglas suru Ihlas, o istom Bajri koji je znao biberiti kahvu i govoriti: „Uh da mi je snage kolko imam huje, da prođem kroza te“, o njegovoj materi Hani Podgorki i o tome kako ga je vrelim mašicama uhvatila za namjesto (jajca) misleći da se uneredio. Kako ne voljeti čovjeka koji nije svršio velike škole ali jest onu najtežu, životnu školu. Hamid je bio čovjek sa velikim početnim slovom Č. A kad si Čovjek, kad voliš ljude i životinje, kad čestito i pošteno radiš i nikog ne vrijeđaš, kad daruješ slabe i miluješ djecu, onda i sam moraš biti voljen. 

Sretno Đuro, tamo na Brezumilu čeka te tvoj najbolji drug Brajan Čolo, nasjeckao mezu, sa njim Zećan da kucne u šagiju i zapjeva ti Kaćušu, Juro da te liječi ako te šta žigne, Omo i Muhtar da prouče jasin, Nurko da vam vrućeg hljeba donese. Otišli su tamo svi, neko prije neko kasnije i kako vidimo niko se  nije vratio. Otići ćemo i mi svi tamo jer niko se nije rodio a da nije umro. Ne zovu džaba taj svijet na Brezumilu imenom Bolji svijet. Sretno Đuro, sretno Hamidaga naš.

Tekst i fotografije: Safet Berbić ©

Video: akcijatv.net