MARIJAN BENEŠ: BOKSERSKI ŠAMPION, POETA, VIOLINISTA, KOSMOPOLITA

Banovići vole i pamte Beneša. Jedini poraz i to teškim nokautom doživio je u ratu kada je protjeran iz grada kojega je najviše volio. Poklon priča: Beneš, Banja Luka.
Rođen u Begradu (1951), djetinjstvo proveo u Tuzli, svirao klavir i violionu, pisao poeziju, a osvojio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije, bio je evropski prvak, a u profesionalnoj karijeri (1979. godine) savladao Francuza Gilberta Cohena i četiri puta branio naslov. U ringu je bio veliki, nemilosrdan i neumoljiv: upisao 394 borbe, 309 pobjeda i sedam nokauta, 26 puta lomio kosti, pucale mu glasnice, a izvan ringa nježan: svirao je klavir i violinu i pisao stihove. Slijep na jedno oko povukao se iz sporta neporažen, 1983. godine. Jedini poraz i to teškim nokautom doživio je u ratu kada je protjeran iz grada kojega je najviše volio. Bolovao je od Alzheimerove bolesti. Preminuo je 4. septembra 2018. u Banjoj Luci.
Marijan Beneš je bio svugdje rado viđen gost. Tako je, na poziv Zaima Numanovića, banovićkog sportskog šampiona, prisustvovao i tradicionalnoj manifestaciji Banovićki pobjednik 19. septembra 2014. godine.
Tekst i fotografija: Safet Berbić ©
U nastavku priča Beneš, Banja Luka, Refik Hodžić
“Bio valjda u Doboju neki ogroman lik sa nadimkom Riža, grdosija od insana, planina mišićne mase bez vrata i smisla za humor, prgav ko bijesno pašče. Volio se, kažu, pobiti više nego se kruha najesti. Obično je kavgu tražio po kafanama oko željezničke stanice, a nije mu se bilo mrsko ni popeti na voz pa do Dragalovaca ili Maglaja naći mušteriju, kakvog pripitog terenca ili putnika namjernika, i sa slašću je namlaviti, obično u vagon-restoranu pred stanicu, pa iskočiti iz voza da izbjegne policiju.
Tako je bilo i tog puta, Riža je sa par svojih priljepaka ušao u noćni voz za Zagreb i krenuo od stražnjiih vagona ka sredini voza svojom ogromnom tjelesinom zauzimajući kompletan prostor hodnika. Uplašeni putnici koji su mu se zatekli na putu su, predosjećajući nevolju, prestrašeno uskakali u kupee ne gledajući jesu li njihovi ili nisu, samo da izbjegnu razjarenog džina. I tako sve do vagona prije restorana, gdje je na hodniku, okrenut leđima, pušio i kroz prozor gledao onizak muškarac nešto duže kose, u crnoj kožnoj jakni i kaubojskim čizmama. Riža nije patio od skrupula bilo kakve vrste, pa čovjeku nije ni dao priliku da se skloni, nego ga je bez upozorenja lijevom rukom zgrabio za rame, okrenuo, i onako iznenađenog sastavio otvorenim dlanom desne ruke, pleskom, i koristeći zamah svoje ogromne mase oborio na pod, nadnio se nad njega i procijedio svoje uobičajeno: “Riža, Doboj!” Neko mu je rekao da će tom “vizit kartom” osigurati da se njegov status legende proširi sjeverno i južno od grada pod Gradinom. A i sviđala mu se zbunjenost pretučenog koji obično nije imao pojma o kakvom se to dobojskom pirinču radi i zašto je bio tako neprijateljski nastrojen kad ga u životu vidio nije. Elem, Riža i pajtaši su prekoračili preko tipa u kožnoj jakni dok je ovaj pokušavao da se opasulji, produžili do vagon restorana i stali uz grohot ljuštiti pive, do u tančine prepričavajući Rižin podvig, silinu udarca, zabezeknutost kauboja sa repovima, plješćući se po slabinama i ponavljajući uz praskove smijeha “Riža, Doboj, majku ti jebem! Riža, Doboj!”
Niko od njih od smijeha i galame nije primijetio kad su se otvorila klizna vrata vagona i da je ušao čovjek u kožnoj jakni kojeg je Riža maločas oborio. Ne bi im puno pomoglo i da jesu. Jer, niko od njih ne bi mogao učiniti ništa da spriječi munjevitu demonstraciju sile koja je uslijedila, pravu oluju preciznih i silovitih udaraca, krošea, direkta i aperkata koja ih je sve ostavila onesviještene na prljavom podu vagon restorana za manje od 20 sekundi. Zadnji se stropoštao Riža, nije uspio ni podići ruke u gard iako je prije toga u magnovenju vidio kako mu prijatelji lete po vagonu kao klade, katapultirani strančevim pesnicama. Serija udaraca bila je nemilosrdno brza i precizna, a zadnji, strahovit desni kroše ravno u bradu, Rižine masivne noge pretvorio je u mekan žele koji nije mogao držati grdosiju uspravno, nego je dopustio da se sruši naprijed, usporeno, kao posiječeni hrast, već duboko u carstvu znova i prije nego je uz potmuo tresak sastavio licem o pod.
Tišinu nestvarne scene čijem je finalu iza šanka svjedočio prestravljeni konobar prekinuo je sam stranac u kožnoj jakni, nadnijevši se nad onesviještenog Rižu i na uho mu procijedivši: “Beneš, Banja Luka.””