Sound of silence ZAŠTO U BOLNICE I NA GROBLJA NE VOLIMO IĆI

Nerado promišljamo o smrti, kao da nas se ona ne tiče. Kad neko i progovori o smrti, mi se pravimo da ne čujemo. Najradije bismo pobjegli. A opet, ipak bismo da čujemo, baš kao kad, snagom straha, okrećemo glavu od ukočenog mrtvog lica što leži nauznak, a oči opet same lete na nj’ kao magnetom vučene.

Smrt! U toj nakaradnoj konsonantskoj kreaciji ima ipak nešto što nas privlači. Smrt! Jednostavna, jednosložna, hladna kao kamen na dnu izvora, neumoljiva. Izuzmemo li suglasnik „r“ koji „ponekad“ preuzme na se odgovornost samoglasnika, jednosložna riječ „smrt“ je bez pravog vokala nemjerljivo gruba, oštra poput skalpela iI ponavljamo – jezivo hladna, a opet tako jednostavna. I strpljiva, i strelovita u isto vrijeme. Smrt! Iznenađenje joj je ipak najjači adut. Umreš li i u stotoj godini, shvatit ćeš kako je cijeli žovot zapravo stao u jedan jedini treptaj. Dok si rekao ekser – onaj posljednji što se zakuca u sanduk – život prošao, protutnjao kao brzi voz, bljesnuo poput svjetlice i zgasnuo u trenu. Poput pravde, katkad spora, uvijek iznenadna, smrt je ipak neizbježna. Misliti na smrt znači biti svjestan da niko živ nije otišao sa ovog niti se iko mrtav vratio sa onoga svijeta.

BOLNICE – PRETPOSLJEDNJA STANICA

Nerado idemo u bolnicu, u klinički centar, i u ambulantu, tê posljednje stanice na putu ka smrti. Nerado. Zašto? Ta i život u bolnici tek život je, i ništa drugo. Možemo li uopće zamisliti život bez bolnica? Bez doktora. „Bog pa doktor“. Ima ih koji ne vole velike gradove samo zato što se u njima nalaze klinike, i koji u grad silaze samo zato jer se neko njihov razbolio. Ako bi bivao izliječen govorili bi: „Bog pa doktor“, ako bi „preselio na Bolji svijet“ imali bi razlog više da ne vole taj grad.

Potpisnik ovih redova vodio je i vozio bolesnike u bolnice (neki su se vraćali uspravno, neki horizontalno), bio je „pod nožem“ i zna tačno koliko sijalica ima luster iznad operacionog stola, uživao u imitaciji smrti izazvanoj općom anestezijom (i mislio tad: ako je smrt tako lijepa – poželio bih je svakome), osjećao se uzvišeno ležeći na odru, gledao anđeoski osmijeh medicinske sestre, dugo u nosnicama osjećao miris joda… i opet nosi u sebi jednaki strah i od bolnice i od groblja. To je ljudski, valjda, normalno.

Kada bismo barem jednom mjesečno, sebi u inat, otišli u klinički centar i/ili na groblje, barem jednom mjesečno, da izbliza upoznamo bolest. I smrt. Bolje bismo cijenili život.                                                                                                

tekst i foto: ©Safet Berbić

Na fotografiji je Kemica Halilović Jazzer