ODLAZAK STARE VRBE

Plakao sam kad su 9. novembra 1993. godine srušili stari most u Mostaru. Plakao sam kao dijete. A kad je jutros (18.9.2022) u Banovićima, u gradskom parku pala žalosna vrba, opet je kliznula suza niz obraz jednog rudara koji je, očito, ostao zarobljen u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, u onim godinama kada je naša vječnost imala dvadesetak godina i kad se u leviskama i kaubojkama spoticala o onu žilu kojom je vrba podizala asfaltiranu stazu dajući do znanja da je kao i mi, moćna i neprolazna. Ali sve ima svoj kraj. Stara vrba, kao stara majka jednostavno je legla, polahko spustivši svoje umorno tijelo, da nikoga ne povrijedi, ni živu ogradu što dijeli park od ulice, ni stamenu jelu što suzama natapa travu, ni one tri treperave breze pored Radničkog doma, ni rane jutarnje šetače, ni mačke, ni ulične cuke, nikog živog. A ustvari, povrijedila nas je sve. I kako bi rekao Matoš, „samo kosa tvoj još je bila živa“. Njezina krošnja/kosa jednako leprša na blagom vjetriću što iz Rudarske ulice pirka dolinom Litve gore prema Radini.

Ona žila što je prkosila svakom asfaltu, jedina je svojim zdravim tkivom slala hranu i trajno njegovala njezinu frizuru.

Ostala je jutros golema jazbina na mjestu panja, tu gdje su se od kiše skrivali ulični psi i gdje je sedmero znala ošteniti kuja.

A da je samo umjela govoriti stara bi vrba imala štošta kazati. Ovako, ostala je vječiti i nikad dešifrovani trezor svih naših uspomena: poljubaca, milovanja, akorda na gitarama, rastanaka i sastanaka, hladovine i razgovora, odmora i razmišljanja, vojnika što odlaze i vraćaju se s fronta, džematlija što čekaju poziv na namaz…

Tijelo žalosne vrbe od jutros je izloženo u gradskom parku. U tužnom mimohodu građani Banovića dolaze i odaju počast. Zastao sam i napravio nekoliko fotografija iz raznih perspektiva. Sunčano je i svježe, nema na nebu niti jednog oblaka, a noćas je padala kiša, sitna, bezopasna. Nije bilo olujnog nevremena, nije bilo vjetra koji bi preuzeo odgovornost, nije bilo ničega što je moglo navjestiti da će žalosna vrba u našem parku baš jutros otići na vječni počinak. Ljudi prolaze, razgovaraju, glas im drhti. Stari majstor Ivo štapom podupire klimav hod i krhko sjećanje na dane kad je mogla biti zasađena. Goran ne želi ni pomisliti da odlazak stare vrbe na simboličkoj ravni znači išta. Dundo je ovu tužnu vijest prvi objavio na društvenim mrežama. Ostala nam je žalosna majka, pod žalosnom vrbom kraj pruge Brčko-Banovići. I ona bi imala šta kazati. Ali neće.

Počasni naklon sjenama stare vrbe.

Neka hroničari u svoje teke upišu današnji dan, osamnaesti septembar 2022. godine, dan kada nas je zauvijek napustila žalosna vrba.