Ovih se dana u medijima javljaju pitanja broja studenata upisanih, između ostalog, i na studije bosanskog jezika i književnosti na fakultetima u Bosni i Hercegovini, a zbog “manjka” studenata neki problematiziraju i “ekonomsku opravdanost” postojanja ovih studija, kao i pojedinih drugih studija iz oblasti umjetnosti i humanističko-društvenih disciplina (historija, arheologija, historija umjetnosti, bibliotekarstvo, arhivistika, muzeologija, kulturologija, etnologija, muzikologija, etnomuzikologija, sociologija, politologija i dr.).
Ova i slična problematiziranja sasvim su, nažalost, očekivana u autodestruktivnim društvenim zajednicama, dok se ni u jednoj istinski ozbiljnoj i samosvjesnoj društvenoj zajednici nikad ne bi mogla javiti, posebno ne onda kad je riječ o studijima na javnim univerzitetima, tj. univerzitetima čija je obaveza rad za opću dobrobit cjeline društva, a ne za profit.
Naprosto, osim što je to školski primjer čistog barbarizma i primitivizma, dovoditi u pitanje opravdanost akademskog izučavanja maternjeg jezika i književnosti, ili akademskog izučavanja umjetnosti, odnosno drugih fundamentalnih humanističko-društvenih disciplina, naročito onih od posebnog značaja za cjelinu društvene zajednice, znači samo jedno – džinovski korak ka samouništenju!
Jer, kako neka zajednica može opstati kao takva ako nema vlastito znanje o sebi, ako o sebi ne zna ništa, ako ne zna ništa o drugom, i ako se drugom ne može predstaviti sobom i drugog predstaviti sebi – kako samosvjesno postojati bez fundamentalnih znanja?! To nije moguće, tako da problematiziranje, a potom i ukidanje fundamentalnih studija znači upravo samouništenje i ukidanje sebe…
A ako se, možda, ipak ne želimo samouništiti i ukinuti sebe, rješenja postoje, samo ih oni u čijoj je to nadležnosti i odgovornosti trebaju htjeti ostvariti…
Autor je predsjednik BZK “Preporod” i ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Napomena: Tekst prenosimo uz dozvolu autora
