Nuraga Softić je svojom pojavom i svojim djelom bio inspiracija umjetnicima. Tako je Safet Berbić – nadahnut dugogodišnjim prijateljstvom s Nuragom, te izložbom njegovih fotografija i digitalizacijom koja uveliko traje i u koju je i sam uključen – napisao kratku priču o ovom svjetlosnom agi pod radnim naslovom U ćefinima od svjetla.
(…)
“U hladnim zimskim noćima Nuraga bi sjedio kraj pendžera i gledao u snježne nanose koji su i noću iskrili čudnom svjetlošću i tvorili oblike vidljive samo njemu. Načas bi ugledao slona, pa očeve volove Šironju i Šibonju kako su ukrstili rogove u prijateljskom bodu, pa bi mu se onda ukazala lijepa djevojka, gola, neuzubilah, polegla u cjelac, ne miče, pa onda knjiga širom otvorena. Očeva rudarska karabituša tiho je treperila i pucketala dok su na duvaru plesale sjene. Dijete je vidjelo nešto što niko u kući nije.”
(…)
“I tako, gdje nije stigao Nuraga, stigle su njegove fotografije: od Banovića preko Tuzle i Sarajeva do Beograda i Zagreba; od Meksika do Aljaske, od Moskve do Bakua, od Bukurešta preko Lajpciga, Padove i Barcelone sve do Lisabona, od Osla do Meke i Medine, pa u Japan i nazad u Podgorje, da od Crnoglava napravi Svjetloglav, da na Mošavkinu potoku uzme abdest i vrati se Stvoritelju, čist i bijel ko ihram kralja Fejsala, u ćefinima od svjetla.”
foto – Nuraga Softić, Na svom pragu, 1967.
